U knjizi „Žene koje suviše vole” Robin Norvud maestralno opisuje i temeljno studira profil žena koje potiču iz disfunkcionalnih porodica, koje su bile emocionalno zanemarene, koje su rasle u nepodnošljivoj napetosti, tako da su u procesu adaptacije otupele svoja osećanja, te su im potrebni jaki stimulansi kako bi osetile da su žive, kontrolišu ljude oko sebe kako ne bi došle u kontakt sa sosptvenim dubokim bolom, biraju partnere koji ih ne tretiraju dobro ili o kojima treba da se brinu, osete duboku usamljenost i ne umeju da se istinski povežu sa nekim, te im je seks surogat za bliskost.
U nastavku navodim neke odlomke iz ove knjige, tj. njihove neznatne adaptacije, imajući pismenu saglasnost izdavača Publik Praktikuma, a svima koje gore navedeni sažetak zaintrigira toplo preoporučujem da knjigu pročitaju.
Prilika da pomogne tim muškarcima je glavni sastojak privlačnosti koju žena koja suviše voli oseti. Ti muškarci nagoveštavaju da traže nekoga ko će im pomoći.
Žene koje suviše vole biraju partnere koji su okrutni, ravnodušni, nasilni, emocionalno nedostupni, zavisni, ili su na neki drugi način nesposobni da vole nekoga i brinu se o njemu. One biraju takve muškarce iz neodoljive potrebe da kontrolišu sve koji su im najbliži. Ta potreba potiče iz detinjstva, jer su tada često bile preplavljene snažnim osećanjima poput straha, ljutnje, nepodnošljive napetosti, krivice, srama, sažaljevanja drugih ili sebe.
Mehanizmi koji im pomažu da se odbrane od nepodošljivosti ovih emocija su poricanje i kontrola.
U svakoj porodici postoje manji ili veći problemi, ali jedna porodica postaje disfunkcionalna ukoliko postoji poricanje stvarnosti. Ovo poricanje stvarnosti, kao i neosećanje sopstvenih emocija koje takva stvarnost prirodno prouzrokuje, nesvesno se dogode, jer je to odbrambeni odgovor ega na previše uznemirujuće utiske i informacije. Mehanizmi poricanja stvarnosti i neosećanja emocija zajednički su za celu porodicu. Retko hrabri pojedinci koji se odupru i pokušaju da nazovu stvari pravim imenom, bivaju odbačeni i smatrani su crnim ovcama.
Budući da bi ove snažne i neprijatne emocije bile preplavljujuće ukoliko bi dopustila sebi da oseti bilo šta, žena koje suviše voli radije bira da ništa ne oseća. Otuda njena potreba da kontroliše ljude i događaje u njenom životu. Tako kontrola stvara osećaj sigurnosti, ali bez osećanja.
Ona ima podsvesni nagon da pokuša da negira sopstveni bol kontrolišući one koji su joj najbliži. Tako se nada da će, ako uspe da kontroliše njega, moći da kontroliše sopstvena osećanja tamo gde im se životi prepliću.
Poricaje i kontrola se uzajamno hrane: poricanje hrani potrebu za uspostavljanjem kontrole, a neizbežan neuspeh da se uspostavi kontrola hrani potrebu za poricanjem.
Neretko, žena koja suviše voli je toliko isključila svoja osećanja kad je bila mala, da joj je u odraslom dobu potrebna drama, koja se naročito dobro stvara uz problematične muškarce, samo da bi osetila da je živa. Veze sa ovakvim muškarcima služe kako bi odvratila pažnju od osećanja sopstvenog unutarnjeg bola, od staranja o sebi i od toga da nauči da voli samu sebe.
Njena ljutnja često potiče iz njene bespomoćnosti da promeni porodicu koju voli i koja joj je bila potrebna. U stvari, svi njeni susreti sa muškarcima su odraz ljutnje, haosa i pobune u njoj samoj. Njeni pokušaji da ih kontroliše su pokušaji da savlada sile i osećanja koji su je pokretali.
Kada naše emocionalne potrebe za ljubavlju i sigurnošću nisu bile zadovoljene kad smo bili mali, i ako smo trpeli stanja emocionalne napetosti, neretko biramo partnere nad kojima mi možemo da imamo kontrolu, sa partnerima koji nisu obrazovani, iskusni ili nemaju finansijsku stabilnost ili društveni položaj kao mi. Na taj način dobijamo osećaj da „vladamo situacijom“, osećaj koji nam je potreban da koliko-toliko dobro funkcionišemo.
U ženama koje suviše vole postoji intenzivna potreba da budu potrebne, da pored sebe imaju slabog i neodgovarajućeg muškarca, kao i da kontrolišu njegov život. Sve su ovo načini na koje one poriču i izbegavaju neizbežnu prazninu u svojoj duši, koja se u njima stvorila još u detinjstvu, u porodici u kojoj su odrasle.
Za žene koje suviše vole potrebno je da odustanu od intelektualnog analiziranja sebe i svog života, i da umesto toga počnu da osećaju duboki emocionalni bol koji prati strahovitu izolaciju u kojoj su uvek bile. Iz ovog bazičnog osećaja usamljenosti, ponekad jedina povezanost koju mogu da uspostave su razne egzotične seksualne veze, u koje je, s druge strane jedino moguće ući kada je osoba slabo povezana sa drugim ljudima i sa sopstvenim telom. Ovakve površne veze ih upravo štite od rizika prave bliskosti. Drama i uzbuđenje su zamena za preteći intenzitet intimnog povezivanja. Oporavak podrazumeva biti sam sa sobom, osetiti sopstvena osećanja, što uključuje bol od izolovanosti.
Doživeti ljubav i poverenje sa nekim muškarcem i da je on voli i veruje joj, samo može da doživi žena koja nauči da voli sebe i da veruje samoj sebi.

One thought on “Žene koje suviše vole – deo I”