Osvrnuću se na dva primera kada do ovoga može doći.
Jedan je kada je neki muškarac u klanu, za nesvesno tog sistema, bio nasilan, pa žensko potomstvo na osnovu tog nekog događaja ili ponašanja kao reakciju začne i zatim interiorizuje osećaj besa na muškarce. Tada se često događa da te žene “kastriraju” svoje partnere, ali i sinove. (Da pojasnim, kada sam ovde rekla “za nesvesno tog sistema”, mislim na situacije kada je subjektivan doživljaj u sistemu taj da je dotični muškarac bio nasilan, iako on to možda i nije bio za nekog spoljnog posmatrača. Na primer, ako je njegova supruga umrla na porođaju, za nesvesno sistema može da ostane uverenje: “njegovom odgovornošću ona je umrla”.)
Gornju konfiguraciju ću dalje razraditi na ovoj stranici.
„Mamin sin“
Drugi je primer kada je otac jednog dečaka odsutan (fizički ili emotivno), pa po dinamici sistema sin zauzima njegovo mesto pored majke (obrnute uloge). U ovakvom obrtanju uloga za sina kažemo da je “mamin sin” (po Helingeru). Tada se obično majka veže za sina, preciznije “zakači” se za njega i “ne pušta ga”. U odsustvu svog partnera ona deli sa svojim sinom i više od onoga što joj je na duši nego što bi to bilo emocionalno zdravo. Sin biva polako ali sugurno “upecan” u ovu mrežu, ili “usisan” i nije mu lako da se iz te pozicije izbatrga. Jer oseti lojalnost prema majci, da joj bude podrška, baš kao što je ona njemu. Samo što pri tom gubi iz vida da je ona njemu podrška po pridodi stvari, ali da nije prirodno da on njoj bude podrška, jer bi se time uzdizao na lestvici prirodnog poretka uloga u sistema. Idealno suprug, a ako ne on, bolje da to čini neki njen brat, ali svakako ne sin, jer ga time stavlja u poziciju svoga muža i time mu onemogućava da on, kada za to dođe momenat, zauzme mesto partnera neke mlađe žene u punom svom potencijalu, odnosno da bude pravi muškarac za svoju partnerku, na šta on ima prirodno pravo. Kada majke na ovaj način implicitno “kastriraju” svoje sinove, oni čak mogu da postanu alkoholičari ili depresivni (ili oboje). Na te načine utapaju, odnosno projavljuju svoju nemoć da se odupru nemani, koja ih je na sasvim neprimetan način, od momenta kojeg oni nisu ni svesni, usisavala u svoju utrobu.
U ovakvoj konfiguraciji uloga majka bi mogla da se zapita:
- šta u njoj ju je dovelo do toga da manifestuje da njen suprug nije prisutan bilo fizički, bilo emotivno?
- da li želi da prikuje sina uza svoje skute za ceo njegov život i time ga spreči da živi svoj život, ili bi mogla da skupi hrabrosti da ga pusti da zamahne krilima i vine se iz ovoga zatočeništva?
- da li želi sebe za svagda da zakuca u poziciji žrtve i emocionalno nezrele osobe koja ne uzima odgovornost da rešava situacije u svom životu u sopstvene ruke?
Ali nemojmo se zavaravati: nije sva odgovornost za fiksaciju u ovim pozicijama na majci – kao i u svakom odnosu, odgovornost za to gde su je na obema stranama. Tako sin sa svoje strane može da se zapita:
- da li želi večito da ostane “oženjen majkom”, ili će da smogne hrabrosti da se otkači od svoje dosadašnje uloge i otvori za mogućnost da svoju ljubav i podršku dâ nekoj mlađoj ženi i da bude tu za nju?
- osim toga što zauzima mesto svoga oca u sistemu, koje mu ne priliči, na koje sve načine sprečava svoju majku da se razvija kao ličnost preuzimajući odgovornosti koje joj sleduju?
- koliko mu je frka da “okrene mami leđa” i osnuje svoj samostalni život u kojem će mama biti samo “majka” a ne “partnerka”? Da li misli da bi osećao krivicu? Da li misli da bi ga mama osuđivala za ovakav korak? Da li ga je strah da podnese neprijatnost ovakvih misli, odnosno eventualnih osuda?
Gore sam opisala ekstremne varijante, ali česta je pojava da je “mamin sin” oženjen, ima decu ili već ima samo partnerku, ali je u suštini on i dalje “mami obećan”. Ako je i dalje „pod maminom papučom“ on se neće do kraja otvoriti u svom srcu prema svojoj partnerki. Baš kao što „tatina ćerka“ ostaje „tatina“, iako je u vezi, ili čak i majka. Jer, kao što smo rekli ovde, „tatine ćerke“ se uglavnom spajaju sa „maminim sinovima“. Kao što smo pisali na ovoj strani, događa nam se da smo i dalje vezani u većoj meri za sistem iz koga potičemo nego za naše partnere i porodice koje mi osnujemo, iz nekog nezaceljenog osećaja ugroženosti bilo našeg pripadanja sistemu iz kog potičemo, ili sâmog održanja tog sistema. [U prvom slučaju se radi npr. o tome da i dalje osećam da mi mama nije dala dovoljno ljubavi (u prevodu, ne umem danas sâma sebi da je dâm). U drugom slučaju obično jedno od roditelja je bilo odsutno tokom mog odrastanja, pa sam ja zapušavao tu rupu (a to i dalje radim).] No, naša je odgovornost da radimo na prerastanju tj. isceljivanju oba ova osećaja.
Kako odavde izaći?
Kao i uvek, prvo osvetljavajući ovakvu poziciju, konfiguraciju uloga mame i sina. Postajući svestan niza primera kada ste obavljali vašu “svetu dužnost” da budete oslonac svojoj majci, kojoj ste jadnoj bili toliko potrebni, avaj. Ili, sa druge strane, primera kada ste već kao odrasli bili poslušni svojoj mami i radili kako ona kaže, ne diferencirajući pri tom vaš lični stav. Kao u domino efektu možete sagledati sve takve protekle situacije i možete da naslutite sve moguće slične buduće situacije, ali za koje sada imate moć da ih preusmerite, odlučujući se na drugačiju reakciju, na mnogo zdraviju podršku nje i sebe. Naime, time što ćete se izmaći sa tog mesta urgentnog, momentalnog oslonca i poslušnog sina i dati vašoj majci na znanje da ćete joj od sada ostavljati prostor da ona, kao odrasla osoba, rešava svoje dileme i poteškoće.
Ovo je vaš poziv ujedno i sebi i njoj da se svako posveti ustoličavanju vaših sopstevnih uloga koje vam u sistemu priliče: sina (i partnera neke mlađe žene) i majke (žene na višem stepeniku u lestvici porodičnog poretka), po prvi put na emocionalno zdrav način.

2 thoughts on “Kada mame „kastriraju“ svoje sinove”