O partnerskim odnosima

Možda sam među manje kompetentnima da nešto kažem na ovu temu, ali bih volela da podelim par stvari.

Pre svega: naš izbor partnera nije slučajan.

Partnerski odnos je odličan teren za upoznavanje nas sâmih. Stvâri u nama kojih nikada ne bismo postali svesni da ih nismo „sučelili“ sa onim preko puta.

Po rečima Helingera, “ljubav na prvi pogled”, ili uopšte kad se zaljubimo ili nas neko privuče, u stvari je “ljubav na drugi pogled”, jer su se pre svega prepoznali i privukli naši porodični sistemi.

Vi možete naći Vašeg partnera u Kini ili Južnoj Americi, ali ćete uvek u njegovom porodičnom sistemu videti ogledalo svoga. Uključujući i dno sistema: ako ste naučili na neke šeme odnosa u sopstvenoj kući, naći ćete nešto od toga i kod Vašeg partnera. Na primer, ako potičete iz sistema u kome žena nije imala pravo glasa ili se na neki način osećala potčinjenom, naći ćete taj model i u njegovom sistemu. Ako ste u porodici imali manipulatora, vrlo verovatno ćete ga naći i u porodici Vašeg partnera.

Načelno, ako po nekom pitanju projavljujete emocionalni disbalans, konflikt, često će i Vašeg partnera češkati to mesto. Možete na primer da osećate da ne može da Vas privuče neko “normalan”, dobar, marljiv, primeran, ako Vi u sebi nosite neku konfliktnu informaciju, bilo iz transgeneracijskog, bilo iz sopstvenog odrastanja. Evo još par primera:

  • Ako ste “mama Vašoj mami”, ili “mama mlađoj sestri”, vrlo verovatno tu matricu ponašanja nosite i u druge odnose, pa ste možda i “mama Vašem partneru” (a on sa svoje strane je verovatno bio “mamin sin”, pa je u Vama našao drugu mamu);
  • Ako Vam je mama/tata bio manipulator, vrlo verovatno ćete privući partnera (tj. bićete privučeni od, odnosno međusobno ćete se privući) manipulatora;
  • Ako se o deci bavila prvenstveno mama i tata tu nije mnogo “zavirivao”, pa se još mama osećala da je na njoj veliki teret, da joj je teško da se nosi sa materinstvom, sopstvenim emocijama, održavanjem kuće (uz to onim što proživljava na poslu, i možda odnosima iz njene primarne porodice), i ako je osećala da joj muž nije “nikakva” podrška, često ponavljamo taj model. Štaviše, kad pogledate preko puta, najverovatnije ćete naći sličan pejzaž u onom drugom sistemu.

Ako Vam je partner kockar ili je nasilan prema Vama, očigledno mu je potrebna pomoć. No, još važnije, na prvom mestu pomoć je potrebna Vama. Kad kažem pomoć ovde mislim na to da ima nešto u Vama što treba da se isceli. Vapi za isceljenjem. Jer da ne nosite tu neku ranu (u ovakvim slučajevima verovatno neku informaciju iz transgeneracijskog), ne bi se na Vas ni “nakačio” neko takav, vaše energije se prosto ne bi ni “primirisale”, već bi se prirodno zaobišle.

Partner je naše ogledalo. Stvari koje nam smetaju, koje nas iritiraju kod njega nam govore o nama sâmima. Ovo se javlja u dva oblika.  Smeta nam nešto ili u čemu smo isti, ali osuđujemo takvo ponašanje, ili nešto u čemu se ponašamo suprotno, pa osuđujemo to suprotno ponašanje. U oba slučaja radi se o osuđivanju, koje je ono što nas koči. A ono što osuđujemo smo posadili u našu senku. Zato svaki put kad osuđujemo imamo jasan signal da nismo na dobrom putu, tj. da tu ima nešto u nama čime treba da se pozabavimo.

Svrha sučeljavanja polova polarnosti (bilo istih ili suprotnih) je u tome da oba pola nauče da se približe sredini, da dođu u ravnotežu. Nije dobro kada pretežno prebivamo u ekstremu, suvišnosti bilo kog od polova. Ovo ne znači da u nekim situacijama ne treba da odreagujemo iz jednog od esktrema polarnosti, cilj je da uvidimo da nam je čitav spektar polarnosti koristan u različitim okolnostima.  

Ovakve situacije sučeljavanja polova polarnosti su nam odlična prilika za rad na sebi. Pošto drugoga ne možemo da promenimo, možemo  da se zapitamo: “šta je to u meni što čini da mi ovo što vidim smeta?” Ovakve situacije su zov na samoposmatranje, na poniranje u našu unutrašnjost. Kada prepoznamo to nešto u nama što se osetilo direktno pogođenim onim što smo videli spolja, uviđamo da nije drugi kriv, nego je ta stvar u meni preko drugoga pronašla način da izađe iz senke. Prestajemo da nabeđujemo krivicu na drugoga, uzimamo odgovornost  u sopstvene ruke, a drugi će osetiti olakšanje, jer ka njemu više nećemo zračiti negativnu energiju osuđivanja i iščekivanja da se promeni. Time drugi postaje slobodan da na autentičan način pronađe novi modus ponašanja po tom konkretnom pitanju.


Jedan primer

Na primer, Vi ste jako aktivni, uvek u akciji, nema odmora, možda čak sebi slabo dozvoljavate i zabavu, dok je Vaš partner u “opuštenoj varijanti”: radi svoje stvari polagano, odmara, radi stvari koje ga zabavljaju, i to Vam deluje kao previše opušteno. To Vas iritira. Besnite. Možda mu prebacujete.  A možda gutate bes i ćutite. (Kada ne govorimo ono što nam smeta i gutamo, oslabljena je grlena čakra, a potisnuti bes u ekstremnom slučaju može da se ispolji u promenama na jetri.) …

Šta Vam ova situacija govori o Vama sâmima? Očigledno ste u suprotnoj polarnosti od Vašeg partnera. Osuđujete ponašanje poput njegovog i potisnuli ste ga u svoju senku. Moguće je da ste nekada (davno) videli u svojoj bliskoj okolini da je takvo ponašanje osuđivano pa ste “nasledili” stav da je ono “negativno”. Pouka, odnosno, ono što možete da naučite od suprotnog pola i tako integrišete ovu senku je: spusti loptu, prešla si svoju sopstvenu crtu. Nešto u nama nas gura u stalnu akciju, i zapostavljamo svoje sopstvene potrebe, možda sopstvene emocije, malu devojčicu u nama…

Ovde oboje u odnosu imaju šta da nauče: Vi da usporite i odmorite i zabavite se, a drugi da “dopuni baterije”. Ali naravno, ako mu prosto kažete da se aktivira, i to sa ljutnjom, verovatno ćete proizvesti suprotni efekat. Tu nam treba asertivnost da izrazimo na emocionalno zdrav način ono što nas tišti. Ali mi verovatno to nemamo, jer bismo inače odavno već sredili taj konflikt i ne bismo sad ni pričali o njemu. Dakle, ono što mi stvarno možemo  i treba da uradimo je da poradimo na svom delu kolača: zastani, oslušni se, dozvoli sebi odmora i užitka. I treniraj asertivnost.

Drugi primer

Ako ste Vi dobrica a supruga je otrovnica, šta Vam ona (tj. veza s takvom ženom) pokazuje? Ona je suprotna od Vas, izražava agresivnost, a Vi sebi zabranjujete da je ispoljite. Kako je do ovoga došlo? Model otrovnice Vam je najverovatnije odavno vrlo dobro poznat. (Kakva Vam je bila mama? Ili tata? Možda ćete na prvu loptu reči “ne, ma kakvi!” Porazmislite malo detaljnije.)

Kada smo u svom bliskom okruženju imali nekakav lik “otrovnice”, vrlo verovatno smo osudili takvo ponašanje i otišli u suprotnu krajnost: “nikad neću biti agresivan” zarekli ste se i “loše je biti agresivan” je jedno od uverenja koje ste možda tada u sebe posejali. Međutim, kao što rekosmo, ceo spektar intenziteta svih osobina je koristan u različitim momentima, čak i ekstremni, a štetno je prebivati u ekstremnom polu pretežni deo vremena. Tako sve one osobine koje osuđujemo bi nam bilo korisno da integrišemo, u smislu da ih prihvatimo i dozvolimo sebi da ih ispoljimo u pogodnoj meri u situaciji koja to od nas iziskuje. 

 
U terminima ogledala: u kom smislu je supruga otrovnica moje ogledalo? Prikazuje mi agresivnost, o kojoj nosim u sebi informaciju jer sam to nekada okusio u bliskoj okolini, i od tada sam je potisnuo u svoju senku. Dakle, to je nešto što nemam tj. sebi ne dozvoljavam, a bilo bi mi korisno da usvojim, da naučim da ga koristim. 
 
Jer ovakvu “pasivnu” polarnost osim pored supruge, budući da je nosim u sebi, najverovatnije projavljujem i u drugim prilikama, gde isto tako mogu da me povrede, jer ne znam dobro da postavim svoje granice. 
 

 
Ako par ima konflikt i možda čak razmišljaju da odu kod terapeuta za parove, najučinkovitije je da se svaki u paru pozabavi najpre svojim sopstvenim konfliktima, nerešenim temama. Da onaj preko puta mene ima problem, ima ga. Ali imam ga i ja, što je još važnije, a to nam ostane nevidljivo. A u suštini vidimo problem drugoga jer ga imamo i sami. (Samo, pošto ga ne vidimo ili ne gledamo, on se dovija kako da nam prizove pažnju, i nađe način preko drugoga. I onda nam je drugi kriv…)

 

 

Često jedan nabeđuje na drugoga, jedan se žali na drugoga, ali opet i opet kažem: drugi je moje ogledalo, ništa nije slučajno, dat mi je baš ovaj partner i baš ova situacija, jer tu ima nešto moje, nešto u meni što treba da rešim. Jer da je kod mene sve ok, onda ne bih ni imala problem: neće mi smetati ova situacija sa mojim partnerom, ili ću prosto biti načisto i u miru sa tim da mi ovaj partner više nije pogodan. No, najčešće (kao i kad je u pitanju posao…) prolazim kroz ovu nelagodu jer se ne postavljam dobro ovde u nečemu, nešto iščitavam na pogrešan način i pravim pogrešne korake. Tako da, pre nego što počnem da razmišljam o razilasku (ili da napustim ovaj posao), treba da revidiram svoje strahove i uverenja, koja me pokreću na ponašanje kakvo sam dosad upražnjavala. Zato možemo da kažemo: dobrodošla ovakva iskušenja, jer su mi odlične prilike da pregledam sebe iznutra, ispravim nešto o čega se spotičem, zacelim stare rane, i idem dalje olakšana i radosna. 

 

Kako “raditi u sebi” konflikt s partnerom 

Kada razmišljamo u duhu premise “drugi je moje ogledalo” i u duhu “svesti o jedinstvu”, znam da konflikt na koji nailazim spolja, oko mene, treba da posmatram kao spoljašnju manifestaciju, kao projekciju u svet oko mene nečega iz moje unutrašnjosti, iz mog nesvesnog, mojih potisnutih emocija ili nerešenih konflikata, drama, trauma, kako god to nazvali. Kada prepoznam u sebi sa čime u meni je u vezi ova nelagoda koju sada osećam u određenoj situaciji sa određenom osobom, tako da uspem da je povežem sa nečim što sam verovatno kao dete prolazio, mogu da: 1) zalečim tu staru ranu i 2) transformišem konflikt kroz koji danas prolazim.
 
Ovo se može postići tako što tražim preciznu paralelu između mog današnjeg i mog davnašnjeg konflikta, tipa: ova osoba je kao moja mama kad sam bila mala (“ja sada” sam “ja u tom nekom davnom trenutku”),  u smislu da to što “ta osoba kaže ili radi A i potom ja osećam B” je isto kao “kad je mama govorila ili radila A’  i ja sam osećala B’ “. Odnosno, sadašnja scena je eho neke od mojih davnašnjih scena u kojima sam osećala isti emotivni naboj, istu emotivnu energiju. (Više o ovom procesu traganja pročitajte ovde.)
 
Kad to uvidim, ovaj paralelizam, onda mogu sebi da pojasnim da sam tada bila mala i nisam razumela okolnosti kako danas mogu da ih razumem. Da ako sam se tad možda bojala da će se mama naljutiti na mene ili da će me ostaviti i “šta će onda biti sa mnom?”, to je iz dečijeg straha. Ali danas sam odrasla i kadra da ispratim i itekako preživim što će se neko naljutiti na mene ili me čak napustiti, jer ja kao odrasla verujem u sebe, u svoju vrednost, da zaslužujem ljubav i da ću se uvek dobro snaći u životu. Kad ovo uvidim i sagledam na ovaj način (ali zaista tako osetim u srcu), to transformiše moju davnašnju emociju straha i zebnje koju do dan danas osećam u sebi. Kad se to dogodi, kada posle opet budem sa onom drugom osobom, često mogu naići na to da se situacija sa tom osobom razrešila, ili je jednostavno razrešavam sada na način na koji ranije nisam umela. To je prosto mistično. Jer kad se mi transformišemo emocionalno, iznutra, pokrećemo transformaciju i oko nas i stvari se nameste na novi način. Dakle, često nije potreban razilazak, nego naš unutarnji preobražaj. A onda se preobražava i stvarnost oko nas. 
 

Dakle, pre nego što okrivimo drugoga, u ovom slučaju partnera, za njegovo ponašanje, treba da se zapitamo “šta je to u meni što me je dovelo u ovu situaciju?”

Leave a comment